Kad uvijek fali jedan dio

I ne vjerujem onome sto mislim

nekad se bojim subjektivno gledati na svijet. mozda cak bezosjecajno. divim se ljudima koji zive dan za dan, za trenutak, ne razmisljaju, samo osjecaju. a opet su dovoljno savjesni i jaki da ih osjecaji ne slome. ne zelim pritisak, ne zelim analiziranje! zelim samo ovaj trenutak i zelim da je taj trenutak vrhunac mog zivota i da sam sretna zbog tog jednog jedinog prokletog trenutka koji mi trenutno ispunjava zivot. zelim da je taj trenutak centar moga svijeta i da je sve sto volim prisutno u tome trenutku. ne zelim misli kako sam sretna, da je bar uvijek tako! to je sad, i ne postoji proslost, i ne postoji buducnost. samo sada. a jos se radujem i jos mastam i jos zelim da nesto prođe, tako da moze doci drugo, i da se mogu sjecati. u mom svijetu nema sada. svako sada je korak za buduce, kad ce biti bolje i kad cu moci reci kako sam ovaj trenutak cekala. a mozda je taj trenutak bas sada, a ja naivno cekam da dodje. i neprestano pricam i savjetujem se s onim koga nema vise. s nekim tko je otisao za svojim zivotom i svojim trenutkom koji nije i moj, s osobom koja nije ja. i ne mogu se pomiriti, ne dok ne cujem odgovor na moje zasto. neki bi rekli da sam posesivna, a nisam. kazem ovo samo zato sto me kao fijonu nitko ne zna, ja kao ja sam preponosna da bih bilo sto priznala, ja kao ja sam odavno sve preboljela i hrabro hodam novom stazom bez osjecaja. a svaki korak je tezak. svaki korak je sve blize spoznaji da polako nestajem jer postajem svjesna da nema vise. da nema vise drzanja za ruke, skrivenih pogleda i poljubaca u mraku. i znam da tamo gdje si sad ti, vise mene nece biti. a jos si na istom mjestu. i sve ostalo je nebitno. i svaki prokleti stih me sjeti jednog trenutka s tobom. i svako mjesto na koje odem me sjeti tvog pogleda. i mrzim razmisljati, a ne mogu ne razmisljati jer te vidim svaki dan. i svakim danom sve vise te zelim zagrliti i zaboraviti sve sto je bilo i sto bi moglo biti. pozelim te zagrliti i zaustaviti vrijeme u tome trenutku i zivjeti trenutak zauvijek. a ne mogu. sprijecavaju me ljudi izmedju nas. sprijecava me proslost, sprijecava me buducnost, a i sadasnjost mi nije sklona jer vise nisam sigurna imam li pravo. imam li pravo te podsjetiti na nas, imam li pravo poremetiti tvoj trenutak u kojem si mozda sretan. jesam li kriva ako sumnjam? moze biti krajnje lose i krajnje dobro, ne postoji sredina. mogu li se nositi s krajnostima? nisam sigurna, ali ono u sto sam sigurna je da mogu pokusati, pa makar morala na kraj svijeta nakon toga.

Objavio fijona u 4. lipanj 2007 18:31:00 | 5 komentara

In the end

"zelim biti slobodan barem jedan dan, rasterecen zelim utonuti u san"

na skretanju između dvije različite priče. Obje životne, obje presudne, obje jednako važne, a samo jedan pravi izbor i kompromis pomalo neizvediv.

1. priča

Završena srednja škola. Hotelijersko-turistička. I tečaj za turističkog pratitelja. Mogućnost za pristojan posao je u redu iako se nalazim u gradu s prilično malo mogućnosti. Razmišljala sam da se preselim u grad, u neki stan, pronađem nešto za raditi i naučim se biti odgovorna, samostalna i neovisna. Usput bih upisala i vozački, naučila kuhati, rasporediti vrijeme i novac. u slobodno vrijeme bih se pripremala za fax i sigurno upala na ono što želim. Zapravo je najvažnije u svemu tome, koliko god se činilo sporedno, pronaći samu sebe. onak, u pravom smislu. od onih najvažnijih stvari do sitnica tipa koje boje kosu želim. Mislim da bih nakon što skužim kako je u  biti teško raditi i živjeti samostalno bez da te roditelji financiraju bila spremnija i odgovornije prihvatila sve što dolazi tokom i nakon faxa. istina je da sam svjesna da nije baš lako i da samo sa srednjom nemam šanse za ništa. sputava me sto neprestano cujem price kako cu nakon sto dobijem svoje pare i ne budem morala zicati odustati od skolovanja i nikad necu nastaviti. zivcira me to, a opet svjesna sam da nisam bas toliki karakter da se usudim potpuno suprostaviti. zapravo, to zelim izgraditi. karakter. da kad nesto kazem, ustrajem u odluci i ostvarim je. a jos nisam sposobna za to. i zato me malo strah odgoditi. a opet nisam sigurna da cu ikad vise imati vremena za izgradnju sebe. vjerojatno cu se pronaci u necemu, ali nikad necu biti sigurna da li je netko utjecao na to i da li je to zaista samo moja odluka. a ne zalim nakon 100 godina otkriti kako to u biti nije ono sto sam htjela. a znam da cu se stalno vracati i preispitivati i nikad necu biti potpuna i uvijek cu ovisiti o necijem misljenju jer je neciji stav utjecao na moju osobu. a ako bih bila sama  izgradila bih se sama, makar postala najgora na svjetu znat cu da sam ja tome pridonijela i sama cu se ispravljati ili cu biti ponosna na sebe. a opet cu se ciejlu godinu pitati kako bi bilo da sam sad na faxu, mozda bih uspjela i tamo.

2. priča

4 godine provedene u zagrebu utjecale su na mnogo stvari. pronasla sam najbolju osobu na svijetu. ako ostanem u zagrebu i upisem hrvatski jezik i novinarstvo na hrvatskim studijima, zivjela bih s njom u istom stanu pravim studentskim zivotom. to me veseli. i napokon bi imale svoj vlastiti prostor gdje cemo naponon moci razbacati odjecu po podu, ne sloziti krevet bas svako jutro, zapaliti cigaretu odmah ujutro u krevetu i vise necemo morati u 7 sati ujutro u pidzami pusiti vani ispred zgrade ucenickog doma na gornjem gradu. to je jako dobro. hranit cemo se u studentkim menzama normalnom hranom, fotokopiranje ce biti jeftinije i ostat ce nam love za kavu bez da moramo u brodu kraj save pjevati za 4 kune. i dalje cu se s njom moci tome smijati. to je prekrasno. znaci, predavanja i ucenje, a u slobodno vrijeme kave i prepricavanje dozivljaja i mozda koja pricica i pjesma za zbirku. iako cu opet biti lijencina i neodgovorna velika cura koja kad zagusti zove mamu, nisam sigurna da to zelim bas  sad prekinuti. a imam toliko rupa na sebi i u sebi koje bih trebala zasiti uskoro.  a necu imati vremena ni mogucnosti. sirit ce se, gomilati i postajati sve teze ako krene krivo. a mozda sve bude i dobro. zivjeti u iluziji i nije tako lose. ili je. i opet cu se cijelu godinu pitati sto bi od mene bilo da sam ostala i ucila se zivotu.

kompromis

ako upisem fax , zaposlim se i preselim sama u stan, pokusam se nauciti boriti sa svim neugodnostima i poteskocama koje dolaze, od necega cu odustati 100%. lose bi bilo ako to bude fax. a jos gore ako to budu ostale stvari. jer ce sve to utjecati na rezultate i na kraju cu ipak od svega odustati. pomalo neizvedivo. a ne mogu i ne zelim protiv svojim mogucnosti jer to stvarno nikamo ne vodi. probala i nije uspjelo. a ovo je ipak prevazno da riskiram i igram se onoga sto nisam.
gdje skrenuti, kako se odluciti, sto je vaznije...
ali...

" u svemu sad moram naći nešto lipo i reći živote dobar ti dan!"

svakako

Objavio fijona u 31. svibanj 2007 16:08:00 | 3 komentara

Da se sada mogu birat neke stvari...

da se sada mogu mjenjat neke stvari, ja bi zamijenila vrijeme. da se sada smiju zeljet neke stvari,ja bi pozeljela samo jedno. da se sada mogu birat druge stvari, ja bi birala drugo. prejaki su osjecaji dok slusas neke stvari. da li se slazes? jos uvijek za sobom ostavlja trag. svaka rijec ostaje duboko u meni. boli. glumim, ali ne mogu ne plakati. da se sada mogu mijenjati neke stvari, ostavila bih iste. a ionako je sve napisano. i stvarno nemam nista posebno za reci jer bas tako tesko nije. ali blizu su. teske rijeci i suze na pomolu. ne mogu biti toliko glupa da tako dugo zivim s nekim i ne skuzim kakva je u biti sebicna, bahata osoba puna predrasuda do grla i  s crtom materijalizma u dusi. razocarana sam. jer su ljudske vrijednosti manje vrijedne od nausnica iz ilegala. i jer je unikatna slika izradjena s mnogo ljubavi i truda, stvorena da bude uspomena za koju je potroseno 10kn i milijun novcica ljubavi manje vrijedna od stvari koja ce stajati 500kn i ne biti izraz nicega. da se sada mogu birat neke stvari, ja bih ostavila iste. usput sam naucila kako je malo covjeku potrebno da pokaze svoju prljavstinu i nastavi se dalje moliti za mir u svijetu s 50kg sminke na licu i krunicom oko vrata. koji prokleti licemjeri! da se sada mogu zeljet neke stvari, ja ne bih zeljela nista. mozda bih postala prozirna, povrsne , sitna dusica, zrtva materijalizma i pripadnica skupina. a trudim se sada ja ispunit ocekivanja prema samoj sebi i svake sekunde me zaustave. nepravda i nepravda! i moja lijenost kao posljedica razocaranja. i mrzim kad sam prisiljena zatvoriti se u svoj vlastiti zatvor i glumiti na dvije strane dvije razlicite uloge, a tako bih se htjela predati. svejedno previse volim sebe da bih prestala biti ponosna u teskim trenutcima, pa ustrajem. mozda je to i pozitivno. bar te nitko na ocigled drugih ne moze slomiti do zla boga i nikad si neces morati priustiti pokunjen otici sa sakama na licu iz kojih se prolijeva slap suza isplakanih zbog djubradi kakva su ljudi. ja volim. znam voljeti. tesko se pepustam i tesko povjerujem, ali kad jednom poklonim svoje povjerenje nekome onda je to zauvijek. i zato me toliko pogodi sto nitko ne moze zadrzati sebe u mozda preokrutnom svijetu za mladog nesigurnog covjeka. mjenjas se! sto je pozitivno. ali ono nesto u tebe zbog cega si poseban sacuvas, jer se po tome razlikujes od cijelog svijeta, jer to nesto oznacava tebe i to nesto si samo ti i nitko ti nije slican. osobnost. ono sto jesi. bez uljepsavanja i onoga sto bi zelio biti. ambicije mozda...u redu, ako nisu presebicne. razocarana sam. po stoti put, ali je svaki puta sve teze. no nije vazno. prijeci cu preko toga kao svaki puta do sada jer jos imam ljude, osobe koje su vrijedne truda i ljubavi! ostali ce se ionako izgubiti i utopiti u ogromnom olujnom moru zivota, sami, bez vlastitog sebe.

Objavio fijona u 22. svibanj 2007 13:46:00 | 3 komentara

Too drunk to realize it

Koja prokleta noć! Koja teška filozofija za pijane umove. Koji savršeni stihovi! Pijanci su najiskreniji ljudi na svijetu! Neki su i simpatični. Osim kad ih uhvati neko jadno seljački nastrojeno agresivno preseravanje. Mrzim ljude koji se ne znaju kontrolirati. Ne poričem da sam pomalo takva,ali... Najviše se mrze svoje mane,zapravo, pozitivno je ako se mrze. Loše je ako se ignoriraju. Ja ih samo previše mrzim. I što... Oči se zrcale u magli iz koje dopiru višebojni smjehovi! Jebeno! Lijepo se ponekad osjećati potpuno bezbrižno. Onako kad poželiš da sve ostane baš takvo kakvo je sada. I ne razmišljaš. boli te briga za apsolutno sve. I sve je smiješno. i svi su zakon! I sve je super! I to traje i traje i traje...Najsmiješnije od svega je što je sutra i dalje smijšno! I što dalje sve je smiješnije. Zašto se onda kontrolirati i biti normalan kad ti nitko neće zamjeriti za malo nekontroliranosti u parkiću u centru grada. mrzim se sama sebi opravdavati. I to je ono što želim reći. Previše razmišljam. Pa se zapitah...postoji li ijedna normalna osoba na kugli zemaljskoj da je prirodno muškog roda? zapravo postoji. Stanuje u zgradi blizu moje. Preblizu zapravo. A teško je. I besmisleno. Uletit mislim. bilo kako. na ulici ili negdje. osim možda kad si u stanju opisanom gore. i to brutalno. ineče ne. jer previše razmišljam. Idem...Dolje do trga. Možda ga sretnem. bwahahahaha

Objavio fijona u 19. svibanj 2007 18:13:00 | 6 komentara

Kad je baš sve nekako...hm...

Prevruće je. To definitivno. Bezvoljna lica hodaju ulicama Zagreba grada. Umorna možda. Od neispavanih noći. I riječi koje je pročitalo u noći javlja se negdje iz daljine, ali nije tu. I zna gdje će ih pronaći, a ne smije. Još jedan korak bezveze upropašten. Jebiga, kažem. Loše napisan test iz njemačkog. Prevruće je čak i za biti živčan. I za biti bjesan. I za biti sretan. Neimanje snage za smjeh je već postala epidemija. Prevruće je. Uspavljuje me vrućina, a ne mogu si dozvoliti taj luksuz spavati. Maturalna radnja upravo završena. To mi hrani samopouzdanje i želju da nastavim u istom smjeru. u još jednoj neprospavanoj noći. Jučer sam prvi puta nesvejsno zakasnila u školu. I nitko mi nije vjerovao. I morala sam u 10 minuta napisati zadaćnicu iz hrvatskog. Najgora zadaćnica u mom životu. Rasplakala sam se. Od ljutnje. Zaradila sam neke novce. i ponosna sam na sebe. Danas sam počistila sobu. Fizičke aktivnosti potiču želju za radom u svakom smislu. Još nisam dobila želju. Osjećam samo neku nedefiniranu glavobolju i smotana sam. Mogla bih na kavu. Odlasci na kavu pobuđuju u meni grižnju savjesti, pa za nekih sat vremena možda i pogledam bilježnicu s podacima potrebnim za moj sutrašnji novi pokušaj. Idem...

Objavio fijona u 10. svibanj 2007 16:05:00 | 5 komentara

"Puno bisa"

Objavio fijona u 5. svibanj 2007 12:12:00 | 7 komentara

obrati pažnju na posljednju stvar

Upijajuci svaku rijec savrsene pjesme koja svira u pozadini. Nevjerojatno koliki utjecaj rijeci imaju na osobu. Vrate osjcaj. ucine te hrabrijim nego sto jesi. Mogla bih pustiti da svira vjecno. Jedne te iste rijeci neka se vrte ionako zbrkanim mislima u mojoj glavi. Prekrasne rijeci. Uzmi moju ruku jer ja te volim. I sve nestaje. Osjecam samo tvoj dodir i cujem samo tvoj glas. Bojim se progledati u letu. Bojim se pada u realnost. Ali ne marim za to. Sve dok me drzis za ruku, dok osjecam tvoju blizinu , ja sa sigurna. Koga briga za ono sto se događa vani. Obrati paznju na rijeci. Osjecas li ih. Ja te volim.

Obrati paznju na posljednju stvar

obrati pažnju na posljednju stvar
i legni tu kraj mene
zaboravi na sve što znaš
opusti se sad
ne traži svoje vrijeme
ja te volim
volim da ti pogađam sne
i ne razumijem zašto te smeta
ne mari za to

obrati pažnju na posljednju stvar
i sjećat ćeš se dugo
povuci jos dim
udahni volju za put
i uzmi moju ruku
ja te volim
volim da ti pogađam sne
i ne razumijem zašto te smeta
ne mari za to

obrati pažnju na posljednju stvar
zadrži me u sebi
osjećam da lutam kroz terase svjesti
nešto se u meni dijeli
ja te volim
volim da ti pogadjam sne
i ne razumijem zašto te smeta
ne mari za to

Objavio fijona u 30. travanj 2007 18:51:00 | 4 komentara

Ono što me čini sretnom

ono sto te cini sretnim...

Ono sto te cini sretnim je uvijek isto ono sto te beskrajno rastuzije. kako da onda budem sretna zbog necega kad unaprijed znam da cu poslije zbog toga plakati.ostati ravnodusna? ne mogu! kad su stvari koje me usrecuju tako prolazne, a opet vjecne. kad su stvari koje me vesele tako male, a opet tako ogromne. kad je ono sto me cini sretnom pretesko ostvariti u onom trenutku kad te uveseljava. mrzim, mrzim, mrzim kad se prave stvari dogode u krivom trenutku. prerano ili prekasno, nikad na vrijeme. i onda im se ne mozes jednako veseliti. to frustrira. a opet nisam isfrustrirana. gledam to s neke pozitivne strane. kao, barem se dogodilo. a mozda i nije. umanjilo je vrijednost. i ostanes ravnodusan. u biti se veselis s onim namjestenim osmjehom i pokusavas djelovati uvjerljivo, a place ti se jer opet samo glumis. kad bi trenutak mogao trajati vjecno. onaj trenutak kad iscekivanje prelazi u ostvarenje. onaj jedini trenutak kad si potpuno ispunjen i sretan. vec slijedeci trenutak pocinjes razmisljati. pocinjes analizirati i traziti nedostatke. i izgubi se car. ode. tako brzo da ne shvatis koliko si prije par sekundi bio sretan. i to frustrira. ali nisam frustrirana. i u tome pronalazim neku pozitivnu stranu. bar sam imala taj trenutak. a mozda bolje da nisam. ostala sam razocarana shvativsi da bas sve lijepo mora tako brzo zavrsiti. i opet razmisljanje i analiziranje i gomila mana. i opet onaj prokleti zacarani krug kad ti se samo cini da napredujes, a zapravo cijelo vrijeme se vracas na isto. to najvise frustrira. ali nisam frustrirana. pokusavam i u tome pronaci nesto pozitivno. pokusavam...

Objavio fijona u 26. travanj 2007 21:55:00 | 5 komentara

Nove spoznaje

Objavio fijona u 24. travanj 2007 18:46:00 | 5 komentara

.

Alergična na glas

Osjećam nemir što donosi pitanja,
znoje se dlanovi tik prije svitanja,
zamišljam odraz izgubljenog bića
kako očajno skuplja suze bez pokrića.
osjećam strah od pogleda života,
neobjašnjivih osmjeha, ubrzanih nota.
toga se bojim, od toga bježim,
skrivam se u tišini i čekam spas,
možda sam ipak alergična na glas.
Progone me misli da pogledom me pratiš,
tvog osmjeha se bojim,
želim da shvatiš da ne želim riječi,
riječi me plaše.
Želim tišinu, tamo sz blaže.
Bojim se života gdje glasovi me guše
i ne čuju vapaj zarobljene duše
što osjeća nemir, ne želi pitanja
ni pokvarenu stvarnost
odmah nakon svitanja

Objavio fijona u 23. travanj 2007 20:20:00 | 1 komentara